“Za uspjeh Hrvatske reprezentacije zaslužna je ulica”
Kako je zemlja s nešto više od četiri milijuna stanovnika uspjela proizvesti generacije nogometaša koji su igrali za najveće europske klubove i osvajali svjetske medalje? Davor Šuker smatra da odgovor nije kompliciran – sve počinje puno prije velikih stadiona, a jedna od najvažnijih stvari bila je nogometna ulica.
Foto : copa2014.gov.br, CC BY 3.0 https://creativecommons.org/licenses/by/3.0, via Wikimedia Commons
U razgovoru za Sport Rabbi 2016. godine, legendarni hrvatski napadač govorio je upravo o tome kako je Hrvatska stvarala svoje nogometaše, ali i o vlastitom nogometnom putu. Šuker, koji je odrastao u Osijeku i kasnije igrao za Dinamo, Sevillu, Real Madrid i Arsenal, dobro zna kako je izgledao put od dječaka s loptom do svjetske pozornice.
Prema njegovim riječima, današnja djeca imaju puno više mogućnosti, ali upravo je nekadašnji način odrastanja uz nogomet imao nešto posebno.
„Tajna je u ulici“, govorio je Šuker, objašnjavajući da su djeca nekada sate i sate provodila igrajući nogomet, kontrolirajući loptu i pokušavajući iznova napraviti iste poteze.
Nije bilo dovoljno samo trenirati. Na ulici se lopta morala kontrolirati tisućama ponavljanja. Djeca su igrala protiv starijih, protiv mlađih, na različitim terenima i u različitim uvjetima. Upravo se tako razvijala tehnika, ali i snalažljivost.
„Danas svi mogu trčati, ali pobijedit će oni koji imaju trikove i tehniku“, bila je Šukerova poruka.
Šuker je mladim nogometašima dao i jedan zanimljiv savjet – treba učiti od svakog trenera.
Ako mladi igrač tijekom karijere promijeni deset trenera, smatra Šuker, od svakoga bi trebao uzeti nešto korisno. Na kraju karijere upravo će sva ta iskustva postati dio njegovog nogometnog znanja.
Foto : Agência Brasil, CC BY 3.0 BR https://creativecommons.org/licenses/by/3.0/br/deed.en, via Wikimedia Commons
A za uspjeh nije dovoljan samo talent.
„10 posto je talent, a 98 posto rad“, rekao je Šuker, svjestan da se njegove brojke matematički ne slažu, ali poruka je jasna – talent bez rada ne znači puno.
Hrvatska je najbolji primjer. Generacije poput Bobana, Prosinečkog, Asanovića, Bokšića i Šukera stasale su u drugačijem vremenu, a njihova je generacija zbog rata izgubila i nekoliko dragocjenih godina međunarodnog nogometa.
Ipak, kada je Hrvatska 1996. prvi put nastupila na velikom europskom natjecanju, a dvije godine kasnije stigla do svjetske bronce, pokazalo se koliko je potencijala bilo u toj maloj zemlji.
Šuker je pritom iz Osijeka napravio svoj prvi nogometni korak. Danas se, kada se vrati u rodni grad, prisjeća školskih dana, starih trenera, suigrača i ulica na kojima je odrastao.
Foto : Ludovic Péron, CC BY-SA 3.0 https://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0, via Wikimedia Commons
Zanimljivo je da je kao dječak upravo preko televizije upoznavao najveće nogometne zvijezde tog vremena. Nije imao internet, mobitel ni beskrajne nogometne snimke koje današnja djeca imaju na raspolaganju. Postojala su samo dva televizijska programa i čekalo se da se na ekranu pojavi velika europska utakmica.
Šuker je tako gledao Karl-Heinza Rummeniggea, a kasnije i Diega Maradonu.
Tada vjerojatno nije mogao ni zamisliti da će jednog dana s čovjekom kojeg je gledao na malom televizoru – Maradonom – dijeliti svlačionicu.
Možda je upravo u tome i najbolja priča hrvatskog nogometa – veliki igrači nisu nastajali preko noći. Prvo je bila lopta, zatim ulica, tisuće ponavljanja, treneri, utakmice i godine rada. Tek onda dolaze Dinamo, Sevilla, Real Madrid, reprezentacija i najveći stadioni svijeta.
KAKO JE ŠUKER SPASIO SEVILLU ?