Od ratnog bijega do gola koji je započeo hrvatsku bajku
Ljeto 1998. za Hrvatsku nije bilo samo nogomet. Bila je to potvrda identiteta, dokaz da mala i tek stasala država može stati uz bok najvećima. Generacija Ćire Blaževića zauvijek je promijenila percepciju hrvatskog nogometa. A prvi koji je tu priču započeo na svjetskoj pozornici bio je – Mario Stanić.
No njegov put do tog trenutka bio je sve samo ne običan.
Sarajevo koje je nestalo preko noći
Rođen u Sarajevu 1972., Stanić je odrastao u gradu koji je simbolizirao zajedništvo različitih naroda. Nogomet je igrao u Željezničaru, klubu koji je ponosno nosio multietnički identitet grada. Bio je talentiran, napadački orijentiran veznjak s golom u nogama i karijerom u usponu.
Početkom 90-ih izgledalo je da mu je predodređen veliki iskorak. Zabijao je, debitirao na reprezentativnoj razini i bio dio generacije koja je sanjala velike stvari.
Onda je došao rat.
Opsada Sarajeva prekinula je sezonu, ali i živote. Nogomet je postao nevažan. S 20 godina, Stanić je morao birati između ostanka u gradu pod granatama i bijega u nepoznato. Otišao je s minimalno stvari, bez garancije da će se ikada vratiti. Mnogi koji su napustili grad tada nisu imali njegovu sreću.
To iskustvo obilježilo ga je za cijeli život.
Zagreb kao nova šansa
U Zagrebu je pronašao novu priliku. Dinamo (tada Croatia Zagreb) bio je temelj stvaranja moderne hrvatske reprezentacije, a Stanić je brzo postao važan dio tog projekta. Bio je tehnički dotjeran, radno iznimno discipliniran i taktički inteligentan.
Ubrzo odlazi u inozemstvo. Španjolska, Portugal, pa Belgija – gdje u Club Bruggeu doživljava igrački vrhunac u napadačkoj ulozi. Zabija 20 pogodaka u sezoni i postaje jedan od najtraženijih igrača lige.
No reprezentacija mu mijenja sudbinu.
Ćirina taktička žrtva koja je postala ključ
Ćiro Blažević prepoznao je nešto posebno u Staniću – ne samo talent, nego mentalitet. Umjesto da ga koristi kao klasičnog ofenzivca, Ćiro ga je koristio i kao desnog veznog i desnog wing backa.
Za mnoge bi to bila degradacija. Za Stanića – prilika da služi momčadi.
Na Euru 1996. Hrvatska najavljuje svoj dolazak. Dvije godine kasnije u Francuskoj, Stanić ulazi u povijest. Protiv Jamajke zabija prvi gol Hrvatske na svjetskim prvenstvima. Taj trenutak nije bio samo pogodak – bio je simbol da je Hrvatska stigla.
U sedam utakmica turnira bio je jedan od najkonstantnijih igrača. Trčao je bez prestanka, zatvarao prostor, otvarao napade i radio prljavi posao kako bi Šuker, Boban i ostali mogli blistati.
Bronca je bila kruna.
Na kraju je za Hrvatsku odigrao 49 utakmica i postigao 7 pogodaka
Parma, Premier liga i prerani kraj
U klupskoj karijeri igrao je u Parmi u zlatno doba Serie A, u svlačionici punoj svjetskih zvijezda. Osvojio je europski trofej i dokazao da pripada eliti. U Parmi je imao fantastičnih utakmica, na kraju je završio poglavlje u Italiji sa 110 utakmica i 25 golova i 14 asistencija. Bila je to romatična Parma s nevjerovatnim igračima od Cannavara,Thurama,Stanića,Fusera,Verona,Chiese,Crespa…
U Chelseaju je zabio jedan od najljepših golova svog vremena – projektil s 35 metara protiv West Hama. Taj gol se prepričava i dan danas kod Chelseaovih navijača, kakav je Mario gol dao u svom debiju. U Engleskoj je se stalno borio s ozljedama tako da nije mogao ni pokazati svoj puni potencijal. U 80 utakmica postigao je 10 pogodaka i 5 asistencija.
Više od medalje
Ono što Marija Stanića čini posebnim nije samo medalja oko vrata. To je činjenica da je prije samo šest godina bježao iz ratom razorenog grada, bez sigurnosti i bez izvjesnosti.
Njegova priča je priča o otpornosti. O prilagodbi. O prihvaćanju nove uloge kada okolnosti to zahtijevaju.
Možda nikad nije bio najeksponiranije ime generacije ’98., ali bez njega ta momčad ne bi bila ista. Bio je ljepilo sustava, čovjek koji je spajao obranu i napad, tiha snaga iza velikih trenutaka.
U povijesti hrvatskog nogometa, njegovo mjesto nije samo zapisano – ono je zasluženo izboreno.
JOŠ VATRENIH LEGENDI