Darijo Srna – kapetan koji nikada nije bježao od borbe
Postoje igrači koji osvajaju trofeje,postoje oni koji nose traku, a postoje i oni koji postanu simbol jednog kluba i jedne generacije. Darijo Srna spada u sve te kategorije.
Foto : Aleksandr Osipov from Ukraine, CC BY-SA 2.0 via Wikimedia Commons
Od Metkovića do europskog trona
Rođen u Metkoviću 1982., Srna je odrastao u obitelji obilježenoj ratom i teškim životnim okolnostima. Nogomet mu nije bio samo igra – bio je izlaz, cilj i dug prema obitelji koja je sve podredila njegovom snu. Prve ozbiljne korake napravio je u HNK Hajduk Split, gdje je vrlo brzo od talentiranog mladića postao vođa na terenu.
S Hajdukom je osvojio prvenstvo i kup, a njegove igre nisu prošle nezapaženo. Dok su mnogi očekivali transfer u neku od liga “petice”, Srna 2003. godine bira tada ambiciozni, ali europski još nedokazani Šahtar Donjeck. Odluka koja je mnoge iznenadila – ali će se pokazati životnom.
Kapetan revolucije u Donjecku
U Šahtaru nije bio samo pojačanje. Postao je temelj. Godinama je nosio momčad, bio produžena ruka trenera, lider svlačionice i igrač koji nikada nije kalkulirao.
Vrhunac? Istanbul 2009. Finale Kupa UEFA protiv SV Werder Bremena.
U napetoj utakmici odluka pada u produžecima. Upravo Srna, kapetan, s desne strane ubacuje oštru loptu koja završava kod Jadsona i donosi povijesni pogodak. Šahtar osvaja europski trofej, prvi u povijesti ukrajinskog klupskog nogometa te razine. Te večeri trofej nije podigao Brazilac, nego Hrvat iz Metkovića – i zasluženo bio proglašen igračem utakmice.
Tijekom 15 godina u Donjecku skupio je više od 530 nastupa, osvojio niz prvenstava, kupova i superkupova. Njegov broj 33 kasnije je povučen iz upotrebe – privilegij rezerviran samo za istinske legende. Postigao je 49 pogodaka i 129 puta je asistirao.
Vatreni lider
Za hrvatsku reprezentaciju debitirao je 2002., a kroz godine postao jedan od njezinih zaštitnih znakova. Nastupio je na više europskih i svjetskih prvenstava, a od 2009. do 2016. nosio je kapetansku traku.
Za Hrvatsku je odigrao 134 utakmice i zabio 22 gola – impresivna brojka za desnog beka. Bio je poznat po razornim slobodnjacima, neumornom trku i mentalitetu koji je tjerao suigrače naprijed. Nije bio igrač koji će nestati u velikim utakmicama – upravo suprotno.
Foto : Fanny Schertzer, CC BY-SA 3.0 via Wikimedia Commons
Više od nogometa
Kada je rat zahvatio Donbas, Šahtar je morao napustiti svoj grad. Srna je ostao uz klub. Pomagao je djeci pogođenoj ratom, donirao opremu i sredstva školama, slao pomoć iz rodnog kraja. Njegova povezanost s Donjeckom nije bila profesionalna – bila je osobna.
Uvijek je isticao obitelj kao najveću snagu. Bratu Igoru, koji ima Downov sindrom, posvećivao je golove. Ime mu je istetovirano na prsima. Kada mu je otac preminuo tijekom Europskog prvenstva 2016., nakratko je napustio reprezentaciju kako bi ga ispratio – ali se vratio i odigrao do kraja.
Takve stvari ne ulaze u statistiku. Ali grade veličinu.
Jednom riječju LEGENDA
Imao je ponude iz Španjolske i Engleske. Spominjala se čak i FC Barcelona u kasnijim godinama karijere. No Srna je ostao vjeran Šahtaru.
Nije igrao u Premier ligi ni La Ligi. Ali je osvojio Europu. Nije tražio veći klub. Postao je najveći u svom. Na kraju karijere jednu sezonu je odigrao u Cagliariu,ali je se ubrzo vratio u svoju Ukrajinu.
Darijo Srna nije bio samo desni bek. Bio je vođa, simbol i borac. I zato njegovo ime stoji među legendama hrvatskog nogometa – bez obzira na to u kojoj je ligi igrao.
Jer veličina se ne mjeri samo ligom. Nego tragom koji ostaviš.
JOŠ VATRENIH LEGENDI ?