Ronaldinho – Osmijeh koji je osvojio svijet
U svijetu u kojem se sve broji – golovi, asistencije, trofeji – Ronaldinho je bio podsjetnik da je nogomet prije svega igra. Igra koja se igra s dušom, s maštom, i s osmijehom. Osmijeh je bio njegovo oružje, zaštitni znak, i pozivnica svima da se zaljube u loptu još jednom, ali ovaj put – kroz njegove oči.
Foto: Filipe Fortes/ Flickr – CC BY 2.0
Djetinjstvo iz kojeg je pobjegao uz pomoć lopte
Rođen 21. ožujka 1980. u siromašnoj četvrti Porto Alegrea, Ronaldinho je odrastao u obitelji koja je disala nogomet. Njegov otac, radnik u brodogradilištu, preminuo kad je Ronaldinho imao samo osam godina, ali ostavio mu je ljubav prema igri. Brat Roberto bio je prva velika uzdanica obitelji, talentirani nogometaš čija je karijera prekinuta ozljedom – no vjera u mlađeg brata nikad nije nestala.
Gremio i PSG – Prvi plesovi na velikoj sceni
U Gremiju je postao lokalni idol. Njegove poteze su ljudi prepričavali kao bajke. Svjetska javnost ga je upoznala na U-17 prvenstvu 1997., kada je Brazil osvojio zlato, a on – srca navijača.
Uspon je bio brz: PSG je bio prva europska postaja. U Parizu se nije uvijek slagao s trenerima, ali na terenu je bio kao jazz glazbenik – slobodan, nepredvidiv, čaroban. Bio je zabavljač u svijetu koji je volio red. I zato su ga svi zapamtili.
Barcelona – gdje legenda postaje besmrtna
Kad je 2003. stigao na Camp Nou, Barca je bila u rasulu. Godinu dana kasnije, Ronaldinho je bio kralj Katalonije. Njegove utakmice nisu bile obične – bile su predstave.
✅ El Clasico 2005. – dvaput je zatresao mrežu Reala na Bernabeuu i ispraćen je – ovacijama.
✅ Gol protiv Chelseaja – kada je stao na vrh kaznenog prostora i bez zamaha vanjskom pogodio kut, cijeli je svijet zanijemio.
✅ Zlatna lopta 2005. – nitko nije igrao ljepše i bolje.
Pod Rijkaardom je stvorio dinastiju, nadahnuo generaciju – uključujući i mladog Messija kojem je prvi pružio asistenciju za pogodak u dresu Barce. Oni koji su igrali s njim kažu: “Bilo je lako – samo se nasmiješiš natrag.”
A kad bi obukao žuti dres Brazila, ples je bio još čarobniji. Na Copa Américi 1999. već se nazirala zvijezda, ali pravi procvat dogodio se 2002. na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji – gdje je s Ronaldom i Rivaldom osvojio svijet. Njegov lob protiv Engleske, s više inspiracije nego logike, ušao je u nogometnu vječnost. Kasnije je podigao trofej Kupa konfederacija 2005., a iako 2006. u Njemačkoj nije briljirao, ostao je simbol radosnog, slobodnog nogometa zbog kojeg su milijuni zavoljeli igru.
Pad – jer čarolija nije stvorena da traje vječno
Tijelo nije više slušalo. Disciplina je popustila. Noćni život zamijenio je treninge. U Milanu je bilo bljeskova stare genijalnosti, ali sve rjeđe.Povratak u Brazil i kratka epizoda u Meksiku bili su više oproštaj nego novi početak. No čak i tada, dovoljan je bio jedan dribling da publika ustane i povjeruje da čudo još uvijek postoji.
Život nakon nogometa – i još jedna naslovnica
Umirovljenje mu nije donijelo mir – problemi s dokumentima doveli su ga do zatvora u Paragvaju 2020., gdje je organizirao… nogometni turnir među zatvorenicima. Naravno, i osvojio ga.Danas nastupa s legendama, uživa na plažama, ali i dalje inspirira milijune. Jer ono što je Ronaldinho bio, nikad se nije dalo naučiti – to se samo moglo osjetiti.
Legenda koja nije samo osvojila trofeje, već je nogomet učinila ljepšim. Ronaldinho – čarolija u kopačkama.
Još ovakvih priča o legendama :